Piše: Maja Mačković
Mnoge su rečenice prošetale uvodom ovog teksta i već se mjesecima slažu, brišu i dodavaju. Zadnje su se referirale na ispriku, objašnjavajući široki dijapazon tema o kojima bih voljela pisati, nedostatak vremena i nemogućnost da se od svih tih rečenica odlučim samo za nekoliko. Vjerujem da će čitanjem rečenica koje slijede, objašnjenje doći samo.
Otkad znam za sebe, najgore pitanje koje mi je netko mogao postaviti bilo je „Što želiš biti kada odrasteš“? Nije naravno problem u pitanju, koliko u mojoj nesposobnosti davanja jednog, unikatno ispravnog odgovora. Takva nesposobnost za sobom vuče grižnju savjesti i golemi osjećaj krivnje, a to su emocije koje nitko ne voli.
Kako odgovoriti na pitanje što želim biti kada odrastem kada se ideje mijenjaju ponekad i iz dana u dan? Kako se odlučiti i ograničiti na samo jednu aktivnost kada vas interesira toliko stvari koje ponekad nemaju apsolutno nikakve veze jedna s drugom?
Uvijek sam bila ona „s glavom u oblacima“, neodlučna, spora i/ili lijena i često, ako ih već i ne bi izrekli na glas, mogla sam osjetiti riječi „Jadna, a toliko potencijala ima, šteta što se ne može odlučiti, potratit će cijeli život…“
Uz grižnju savjesti, s vremenom se razvio i osjećaj srama.
Zbog negativnih osjećaja koje sam uvijek asocirala uz to pitanje, odrasla sam u osobu koja prezire još jedno uobičajeno pitanje „Čime se baviš, kojeg si zanimanja, što te interesira?“
Kada provedete većinu svog života boreći se protiv onog što je prirodno za vas (znatiželja, interes za mnoge stvari i područja koja nisu bliska jedno drugom, želja za učenjem i savladavanjem onoga što vam u tom trenu okupira mozak i srce), izloženi visokoj razini anksioznosti i stresa jer niste sposobni ukalupiti se u standard ili ono što okolina od vas očekuje, ili naprosto odustanete, birajući jedno područje (najčešće najlakše) kojim ćete se baviti do kraja života, ili nastavljate potragu za onim nečim savršenim, pravim (zapravo za sobom), bez obzira koliko to neuobičajeno, čudno ili ludo bilo.
Nedavno sam sasvim slučajno nabasala na TEDx govor u kojem se pričalo baš o ovome i naučila sam da za ovakvo ponašanje i ovakve ljude postoji i naziv: Multipotentialites (multipotencijali).
Multipotentiality (multipotencijalnost) je edukativni i psihološki termin koji se odnosi na sposobnost osobe, naročito u smislu intelektualne ili artističke znatiželje, da se istakne u dva ili više različitih područja interesa. Također se odnosi na individue čiji interesi obuhvaćaju različita područja, umjesto da su jaki samo u jednom. Takve individue nazivamo multipotentialites (multipotencijali). Sa druge strane, oni čiji se interes zadržava na jednom području (koje usavršavaju tokom života) zovu se specijalisti.
Iako se spori oko stupnja raširenosti ove pojave, ona može predstavljati značajan problem za ljude s ovim iskustvom, jer ih dovodi do „prebukiranja“, visoke razine stresa, zbunjenosti, paralize analizom, impulzivnih i konformističkih izbora kod darovite djece, te osjećaja društvenog otuđenja, neimanja smisla u životu, apatije i depresije i kod najoptimističnijih odraslih jedinki. Dosada je također česta pojava kod multiponecijala(ca) koji su već „savladali“ ili saznali sve što žele o određenoj temi, te imaju potrebu za novim znanjima i interesima.
Velika prednost multipotencijala je što sva svoja znanja integriraju u život, nadopunjavajući ih jedna drugima, pa ćemo primjerice u jednoj osobi naći umjetnika koji je vješt u marketingu (što znači da je vješt u produkciji, brendiranju i prodaji svog (ili tuđeg) proizvoda).
Najbolji povijesni primjer multipotencijala je sigurno Leonardo Da Vinci, koji je za svoja nedovršena djela i sam upotrebljavao rečenice kao što su „Potrošio sam svoje vrijeme.“ i/ili „Uvrijedio sam boga i čovječanstvo jer moj rad nije dosegao zadovoljavajuću razinu kvalitete.“
Uz njega se za ilustraciju multipotencijala spominju i Aristotel, Arhimed, Sir Isaac Newton, Rene Descartes, Benjamin Franklin i Thomas Jefferson.
Ne mogu dovoljno naglasiti oduševljenost ovom spoznajom jer po prvi puta u životu ne osjećam sram i grižnju savjesti, već zapravo ponos zbog mogućnosti koje predstavljam samoj sebi i okruženju u kojem živim. Po prvi puta mi nije neugodno što znam toliko stvari iz toliko područja koje zaista, ni u najluđim snovima ne biste povezali jedne s drugima i konačno imam jedan unikatan odgovor na pitanje „Tko si ti zapravo?“.
Nakon svega rečenog, mogu dovršiti ovu misao svjesnom i namjernom odlukom da i ubuduće „plivam protiv struje“, ne zato što imam potrebu biti drugačija/posebna, već zato što nikad ne znam kuda će me točno odvesti ta urođena znatiželja.
Konačno sam naučila i prihvatila da ne moram biti dio očekivanja, ne moram se uklopiti u standarde nametnute društvenim konvencijama i ne moram pronaći to jedno područje koje će me portretirati/prezentirati do kraja života.
Zato, živjeli svi multipotencijali. Neka vaši mozgovi i srca uvijek budu premali za sve što vas zanima i ideje koje imate, i neka vaše okruženje nauči koliku točno prednost kao društvo ima u vama.
(Za definicije i objašnjenja termina u tekstu, zahvalna Wikipediji :))